Siromaštvo nije određeno samo prihodom. Ono je rezultat međusobnog delovanja bogatstva koje ekonomija stvara, prihoda kojima raspolažu domaćinstva, načina na koji je taj prihod raspodeljen i sposobnosti sistema socijalne zaštite da smanji ekonomsku ranjivost. U 2025. godini 13,9% stanovništva EU bilo je u riziku od siromaštva, u poređenju sa 19,4% u Srbiji. Razlika postaje još značajnija kada se sagleda šira slika: Srbija ima približno polovinu nivoa BDP-a po stanovniku EU-27 prema paritetu kupovne moći, kao i približno polovinu raspoloživog dohotka domaćinstava u odnosu na EU, viši Gini koeficijent i znatno niže izdatke za socijalnu zaštitu. Problem, dakle, nije samo u siromaštvu, već u ekonomskoj strukturi koja ga reprodukuje.
Siromaštvo treba posmatrati kroz međusobno delovanje pet pokazatelja: stope rizika od siromaštva, Gini koeficijenta, BDP-a po stanovniku prema paritetu kupovne moći (PPP), raspoloživog dohotka domaćinstava i izdataka za socijalnu zaštitu. Zajedno, ovi pokazatelji razlikuju sposobnost ekonomije da stvara dohodak, sposobnost domaćinstava da raspolažu tim dohotkom, raspodelu resursa i sposobnost države da zaštiti građane od ekonomskih i socijalnih rizika.
Prva razlika je od ključnog značaja. Stopa rizika od siromaštva je relativna mera: ona identifikuje osobe čiji je ekvivalentni raspoloživi dohodak ispod 60% nacionalnog medijalnog dohotka. Ona, dakle, ne meri apsolutnu materijalnu oskudicu ili bogatstvo. Gini koeficijent meri nejednakost raspodele dohotka. U 2025. godini Gini koeficijent u EU iznosio je 24, dok je u Srbiji iznosio 32. Razlika nije dramatična. Upravo zbog toga posmatranje samo nejednakosti može biti pogrešno: relativno slična raspodela ne znači i sličan nivo blagostanja.
Odlučujuća razlika leži u veličini ekonomske i dohodovne osnove domaćinstava. BDP Srbije po stanovniku prema standardu kupovne moći iznosi oko polovine proseka EU-27, dok je raspoloživi dohodak domaćinstava takođe približno na polovini nivoa EU. Prema tome, čak i kada raspodela dohotka nije radikalno različita, apsolutni resursi kojima domaćinstva raspolažu znatno su manji. Relativno ravnomerna raspodela niskog dohotka ne stvara visok životni standard.
Tu socijalna zaštita dobija poseban značaj. U 2023. godini izdaci za davanja socijalne zaštite u EU iznosili su u proseku 27,82% BDP-a, uz značajne razlike među državama članicama. Francuska je izdvajala 33,8%, Finska 31,75%, a Austrija 30,58%, dok su Irska izdvajala 12,59%, Malta 13,23%, a Rumunija 16,62%. Srbija je za socijalnu zaštitu izdvajala 18,1% BDP-a, što je znatno ispod proseka EU. Još važnije, pitanje nije samo koliko se troši, već gde novac odlazi i koliko efikasno dolazi do domaćinstava izloženih riziku od siromaštva.
To stvara važan razvojni mehanizam:
niska produktivnost i dohodak → nizak raspoloživi dohodak domaćinstava → ograničen kapacitet za preraspodelu → veća izloženost siromaštvu.
Suprotan mehanizam vidljiv je u uspešnijim evropskim ekonomijama: viša produktivnost i veći dohodak stvaraju širu fiskalnu i dohodovnu osnovu domaćinstava, dok efikasni socijalni transferi smanjuju nejednakost i siromaštvo. Podaci Eurostata pokazuju da su socijalni transferi, isključujući penzije, smanjili Gini koeficijent u EU sa 34,3 pre transfera na 29,4 nakon transfera u 2024. godini, što potvrđuje da preraspodela ima merljiv ekonomski i društveni efekat.
Zapadni Balkan suočava se sa posebno složenom verzijom ovog problema. Gini koeficijenti približili su se nivou EU – oko 30-32 u Albaniji, Srbiji i nekoliko drugih zemalja – ali nivoi dohotka ostaju znatno niži. Istovremeno, sistemi socijalne zaštite su relativno slabiji i često dominantno usmereni na penzijske izdatke, umesto na ciljanu pomoć siromašnim domaćinstvima. Svetska banka kao ključne regionalne izazove izdvaja nisku pokrivenost i efikasnost programa usmerenih na smanjenje siromaštva, slabu uključenost na tržište rada i finansijsku održivost sistema socijalne zaštite.
Za Srbiju je zaključak zato neprijatan, ali jednostavan: siromaštvo se ne može održivo smanjivati samo preraspodelom ako ekonomija prethodno ne stvara dovoljno produktivnog dohotka. Povećanje transfera može kratkoročno ublažiti siromaštvo, ali dugoročna konvergencija zahteva veću produktivnost, bolje plaćena radna mesta, snažniji ljudski kapital i veći raspoloživi dohodak domaćinstava.
Prioritet bi trebalo da bude povezivanje politike rasta sa socijalnom politikom, umesto njihovog tretiranja kao odvojenih politika. Prvo, socijalnu zaštitu treba bolje usmeriti ka domaćinstvima koja žive u siromaštvu, deci i ranjivim grupama radno sposobnog stanovništva. Drugo, jedinstveni socijalni registri, digitalna distribucija pomoći i sistemi upravljanja slučajevima trebalo bi da unaprede ciljanje korisnika i smanje „curenje“ sredstava. Treće, uslovljenost u procesu pristupanja EU i pretpristupno finansiranje trebalo bi u većoj meri da budu usmereni na merljive socijalne rezultate, a ne samo na formalno usklađivanje institucija. Konačno, IPA i drugi instrumenti EU trebalo bi da podrže brigu o deci, dugoročnu negu, aktivne politike tržišta rada i šeme minimalnog dohotka koje povećavaju efektivni prihod na dnu distribucije.
Svetska banka takođe preporučuje bolje ciljanje programa za smanjenje siromaštva, integrisane sisteme pružanja socijalnih usluga, veću uključenost na tržište rada i finansijski održive sisteme socijalne zaštite širom Zapadnog Balkana.
Centralno razvojno pitanje zato nije samo kako smanjiti siromaštvo. Pitanje je kako izgraditi ekonomiju u kojoj će manje ljudi uopšte morati da zavisi od socijalne zaštite – uz istovremeno obezbeđivanje da oni kojima je zaštita potrebna ne budu ostavljeni po strani.
Izvor: Eurostat
Poverty is not determined by income alone. It is the result of the interaction between the wealth an economy creates, the income available to households, the way that income is distributed, and the capacity of the social protection system to reduce economic vulnerability. In 2025, 13.9% of the EU population was at risk of income poverty, compared with 19.4% in Serbia. The difference becomes more significant when the wider picture is considered: Serbia has roughly half the EU-27 level of GDP per capita in purchasing power terms and household disposable income, a higher Gini coefficient, and substantially lower social protection expenditure. The problem is therefore not simply poverty itself, but the economic structure that reproduces it.
Poverty should be understood as an outcome of the interaction of five indicators: at-risk-of-poverty rate, Gini coefficient, GDP per capita (PPP), household disposable income and social protection expenditure. Together, they distinguish between the capacity of an economy to create income, the capacity of households to command that income, the distribution of resources, and the ability of the state to protect citizens against economic and social risks.
The first distinction is essential. The at-risk-of-poverty rate is a relative measure: it identifies people whose equivalised disposable income is below 60% of the national median. It therefore does not measure absolute material deprivation or wealth. The Gini coefficient measures how unequally income is distributed. In 2025, the EU Gini was 24, while Serbia recorded 32. The difference is not dramatic. This is precisely why looking only at inequality can be misleading: a relatively similar distribution does not mean a similar level of prosperity.
The decisive difference is the size of the economic and household income base. Serbia’s GDP per capita in purchasing power standards is around half the EU-27 average, while household disposable income is also approximately half the EU level. Consequently, even when income distribution is not radically different, the absolute resources available to households are considerably smaller. A relatively equal distribution of a low income does not create a high standard of living.
This is where social protection becomes important. In 2023, social protection benefit expenditure represented 27.82% of EU GDP, with substantial differences between member states. France reached 33.8%, Finland 31.75% and Austria 30.58%, while Ireland recorded 12.59%, Malta 13.23% and Romania 16.62%. Serbia’s social protection expenditure, at 18.1% of GDP, is considerably below the EU average. More importantly, the issue is not simply how much is spent, but where the money goes and how effectively it reaches households exposed to poverty.
This produces an important development mechanism:
low productivity and income → low household disposable income → limited redistribution capacity → higher vulnerability to poverty.
The opposite mechanism is visible in the more successful European economies: higher productivity and income create a larger fiscal and household resource base, while effective social transfers reduce inequality and poverty. Eurostat data show that social transfers excluding pensions reduced the EU Gini from 34.3 before transfers to 29.4 after transfers in 2024, demonstrating that redistribution has a measurable economic and social effect.
The Western Balkans face a particularly difficult version of this problem. Gini coefficients have moved closer to the EU level – around 30-32 in Albania, Serbia and several other countries – but income levels remain substantially lower. At the same time, social protection systems are relatively weaker and frequently dominated by pension expenditure rather than poverty-targeted assistance. The World Bank identifies low coverage and effectiveness of poverty-targeted programmes, weak labour-market inclusion and the financial sustainability of social protection systems as major regional challenges.
For Serbia, the conclusion is therefore uncomfortable but straightforward: poverty cannot be sustainably reduced by redistribution alone if the economy does not generate enough productive income in the first place. Increasing transfers can alleviate poverty in the short term, but long-term convergence requires higher productivity, better-paid employment, stronger human capital and greater household disposable income.
The priority should be to connect growth policy with social policy, rather than treating them as separate agendas. First, social protection should be better targeted towards households in poverty, children and working-age vulnerable groups. Second, unified social registries, digital delivery and case-management systems should improve targeting and reduce leakage. Third, EU accession conditionality and pre-accession funding should place greater emphasis on measurable social outcomes alongside formal institutional alignment. Finally, IPA and other EU instruments should support childcare, long-term care, active labour-market policies and minimum-income schemes that increase effective income at the bottom of the distribution.
The World Bank similarly recommends stronger poverty targeting, integrated delivery systems, better labour-market inclusion and financially sustainable social protection across the Western Balkans.
The central development question is therefore not simply how to reduce poverty. It is how to create an economy in which fewer people need protection in the first place – while ensuring that those who do need it are not left behind.
Source: Eurostat